Prije otprilike dvije godine, u prostranom studiju Randić-Turato u bivšoj skladišnoj zgradi Ivexa na Delti u Rijeci, među brojnim maketama zamijetio sam jedan projekt koji mi nije bio poznat: razmjerno veliki kompleks sastavljen od formalno i tipološki vrlo različitih fragmenata koji su u slobodnom rasporedu činili razvedenu cjelinu. Gotovo lapidarno, komentirao sam da se zamisao projekta doimlje kao doslovna ilustracija grada-kolaža . No, supostojanje i stapanje raznolikih prostornih konfiguracija je fenomen koji nastaje postupnim taloženjem povijesnih urbanih slojeva. Može li se rekonstruirati ili oponašati kompleksnost gradskog tkiva koje nastaje dugotrajnim, organskim procesom u jednom potezu, jednim graditeljskim zahvatom? Fotografije s gradilišta, koje su postupno stizale, pokazivale su razigranu dispoziciju volumena i otvorenih prostora s pojedinim sklopovima čija projektantska ili konceptualna logika nije bila sasvim čitljiva. Pogotovo je takvom dojmu pogodovala činjenica da su fotografije bile uglavnom snimljene odozgo, iz zraka, iz perspektive kojom promatramo makete ili gradove u daljini. Kada su se u tim fotografijama počela jasnije nazirati i pojedina gradbena i oblikovna rješenja, pa zatim i intenzivne boje i naglašeni grafizmi, sve je djelovalo kao psihodelični bricolage koji je prštao od raznorodnih, međusobno nepovezanih tema. Eklektičnost arhitektonskih postupaka ukazivala je očitu nezainteresiranost za ideju homogenosti ili hijerarhijske prostorne odnose. Ne bi se moglo reći niti da je ansambl djelovao posebno lijepo, djelovao je kao produkt lako donesenih odluka.